Svakako mi je čast objaviti da u akciji NEKA SVATKO DOBIJE
SVOJ PRIMJERAK autor akcijskom cijenom Zbirke
"Ne daj ciklamama da klonu" , želi istu učiniti dostupnom sve većem broju poklonika lijepe poezije,
a pogotovo onim dragim čitateljima koji su se zaljubili
u Opinianove pjesme.
Meni je cilj da svatko ima svoju Zbirku na noćnom ormariću,
pod jastukom, gdje god....Da osjeti sinergiju sa pjesmama i osjeti ljubav koja je u njima zapretena tijekom pisanja
, te da tu istu energiju prenose dalje!
Više informacija svakako možete pronaći na NEOKALJANA LJUBAV! Tu se možete više informirati i naručiti svoj primjerak Zbirke!
u bodljikavoj žici zjenica
još uvijek čuvam
zarobljeno svijetlo
pod grlom utamničene leže
tople riječi
nikome neizgovorene
čuvane
za tebe
ljubavi moja
kad dođeš dođi tiho
tiše od sjene
i umiranja ptice
u dalekim granama
da led kojim sam okovan
ne popusti pod tvojim stopalima
i pređeš na ovu stranu
sigurna
ljubavi moja
i kad zaspem sjene
mirišljavom tintom
zapisuju tvoje nepoznato ime
na margine listova
za mojim stolom
tuga zoblje mrvice koje mi
preostanu
i neka neonska ptica zaigra po zidu
razbijajući košmare
iznad mog uzglavlja
na podu u uglu
plače pjesma
još uvijek sam rijeka
bez obala
tvoja trstika zeleni se na nekom
drugom mjestu
nema me u tvom korijenju
vrbe se sasušile
a potočnice klonule
uzalud huče slapovi
na dnu je samo teško kamenje
pokoje odbačeno obećanje
jastućić za igle
sa ružičastim koncem
i crvena slova iz nekog spomenara
što izviruju ispod
savinutih ušiju
papira
negdje
malo dalje
moje izgubljeno pero
zabodeno
u napuštene nade
Dugujem ti svaku novu priču
Ne napisanu tvojom rukom
I sve riječi skrivene u dodirima promrzlih prstiju
Stavljenih u džepove kaputa
U strahu da se ne dodirnu s mojima
Dok stojimo tu bliski, a nedodirljivi
Čitam zvjezdane karte u tvojim očima
I pitam se koja je jačina
Sudara svjetova kad nam se susretnu pogledi
O tisućama tema s tobom ću lako
Jer nama su riječi pijesak pješčanog sata
Koji nema ograničenja
Sve govorimo si (ali ne o ljubavi...o ljubavi ne)
Jer za ovaj su svijet preglasni otkucaji
Naših srca, svaki pojedinačno
Pa što bi bilo da kucaju zajedno
Bi li naš zajednički otkucaj srca nadglasao svemir
Ili bio tek slatka glazba njegovu uhu, tko zna
Jedna od priča koju ti dugujem...
NE PRISTAJE MI
Znaš li da mi ne pristaje
Taj vijenac kojim si me uvijek kitio
Ma kako prekrasan bio
Jednom kad ga staviš na moju glavu
Ja sam ona ista djevojčica
Usana crvenih od bure
I bosonoga
Što hoda po stijenama uz more
I nikakve joj krune ne pristaju
Na njene raskuštrane kose
Znaš li da mi ne pristaje
Ta uloga koju si mi dodijelio
Idilične pozitivke
Jer kad pokušam izgovarati riječi
Napisane u scenariju
Iskoči onaj vražićak s mog ramena
I svaka riječ poprimi prgav ton
Napuće se moje usne
Inatljivošću
I opet sam samo djevojčica
Koja traži neki svoj put
Znaš li da mi ne pristaje
Ni ta maska koju mi daruješ
Nasmijane zaljubljene žene
Kad ovo moje srce
Zna što želi
Ali još luta ivicom provalije
Pokušavajući održati ravnotežu
Kao ono nesmotreno djevojče
Na stijenama uz more
I još ne znam kad ću pasti
Ni na koju stranu
Hoće li to biti moj poraz ili moj spas
Samo jedno znam
Ne pristaje mi...
...KAD URONIM U SJEĆANJA...
Kad pronađem savršen stih
Napisat ću ti što osjećam
U jednu od onih školskih bilježnica
I podvući najdražom kemijskom u boji
Na svako ću slovo i umjesto točke
Narisati maleno srce
Baš kao da mi je opet sedamnaest
I namirisati papir svojim najomiljenijim parfemom
Da ti riječi mirišu na mene
Umjesto potpisa tek mala zagonetka
Da odgonetneš tko sam
Bez mnogo razmišljanja
A ipak da ti izmami osmijeh na tvom ozbiljnom licu
Da i ti izgledaš opet kao da ti je sedamnaest
Jednog dana kad pronađem savršen stih
NEKADA SE ČINI DA ME NEMA
Nekad se čini da me nema
Kao da sjeta priča mojim glasom
Kroz prazninu vremena nešto odzvanja
I nikad ne znaš je li samo šapat vjetra
Ili rominjanje kiše
Poneka pahulja što kuca na prozor bešumno
Ili zaista odjek mojih riječi
Nekad se zaista čini da me nema
Rasplinem se prazninama nepostojećeg
Kao neki balon od sapunice
Ispuhan dječjim dahom
Bez riječi ostajem
A ipak prepuna govora
Zastalog negdje na pola puta
Do mojih otvorenih usana
Nekad se zaista čini kao da me nema
Pretiha u svojoj namjeri da izgovorim
Ipak ne kažem ništa
Jer na tren zaboravim
Kako isplesti riječi od slogova
Ali mislima, mislima ipak
I tišinom te dodirujem
Znam da ćeš čuti.
EH...KAD BIH...
Ja bih
Nježno te dotakla pogledom
Onako naivno treptajući
Igrala igru zavođenja
Iako znam da igre ne voliš
Ali
Ja bih
Iskricom vatre kojom gorim
Kad si kraj mene
Skrivenoj u zjenicama
Zagrijala tvoj od života
Umoran pogled
I tad
Kad pogledaš u moje oči
Znao bi koje je boje ljubav
I upoznao svijet
Koji ne poznaje hladnoću
Jer tu nadomak srca uvijek je ljeto
Ja bih
S usana otkinula šapat
Da nježne riječi dotaknu tvoje uho
Skriveno do tvojih misli se provuku
I progovore bojama duge
Ja bih
Kad ostao bi bez daha
A slatkoću izrečenog
Zakopčao u svoje srce
Kao dugmad na omiljenom kaputu
Ponosno sjala
Iz tvojih grudi
Kao one zvjezdice na nebu
Koje si nekad rado brojao
Ja bih
Darovala ti dodir
Zamotan u papir od baršuna
Namirisan laticama tvog omiljenog cvijeća
Pitajući se je li to najdragocjeniji
Dar koji si ikad dobio
I tad
Ja bih
Sklopila ruke oko tvog vrata
Nježnim zagrljajem ti rekla
Što srce već davno glasno izgovara
...volim te...
Nacrtao na mojim leđima jezikom
tajni si znak,
još škaklja me plahta
dodiri su suvišni,
a oči nenavikle na tamu,
tamo
gdje je svjetlo tvojih riječi ponoćnih
i bezdan mojih nemira,
ko prerano probuđena rijeka ispod pretankog leda,
čisto oživljavanje.
Skriveni kod utisnuo si na mojim jagodicama,
s tobom se nisam bojala smrti ni odlaženja.
Pogledaj malo bolje
nešto sam zaboravila kod tebe
i baš to bolno mi nedostaje
u noći sličnoj ovoj,
nisam se bojala huka zloguke sove,
bila je tek ptica razuma,
koja može vidjeti daleko daleko iza sebe
i u sebe.
Nadam se da ti nedostajem
i da ti baš taj komadić raja sada treba za savršenu sliku
za tvoj savršen svijet
u kojem nema više mjesta
mjesta za mene...
LJUBAVI
Pristala bih
vidati ti ranu poljupcima,
masirati ti bolna stopala, o ljubavi....
Izazivala bih tvoju smionost,
poticala te na ostvarivanje želja,
udahnula ti miris proljeća u grudi
usred najhladnijih dana....
Poprimila bih oblike iz tvoje nasmjelije mašte,
hrabro kročila kroz močvare moga i tvoga straha
i pustinje preduge žeđi,
ne bih li tvoju glavu umornu
u svoje krilo stavila,
pjevala ti uspavanke najnježnije....
Moja odanost bila bi odanost djeteta.
Osmijeh bi postao ružičasti obrub sutona.
Tvoja sigurnost u mene moje najvrednije blago.
Prstima bih prepoznavala svaku crtu ti na dlanu,
pa i nakon puno vremena udaljenosti,
madeži bi naši postali zemljopisni meridijani
u kojima bi se uvijek ponovno pronalazili radosno,
u bore smijačice umetali novu nadu.
Ne bih mjerila nemjerljivo, a očekivala bih nemoguće,
dane ti bojala u boje koje poželiš...
Raščešljavala grive tvojim vrancima,
tražila s tobom najfinijie mirise i okuse,
istraživala sve četiri strane svijeta....
Ali
ako ćeš izazivati moju vjernost,
pokazati da se u tebe ne mogu pouzdati,
tražiti od mene, ljubavi,
da bosonoga na snijegu
bezrazložno se žrtvujem umanjujući time svoju sigurnost
iza mene ostati će samo moja divlja put,
nepomirena strast za životom,
tek moj zločesti rep
Ti znaš,
i ako se nikada ponovo
ne dotaknemo,
da su tvoje ruke stvorene
baš da bude drhtaje
i prate linije mojega tijela,
moje su usnice
baš po mjeri tvojih poljubaca,
moji uzdasi
glazba koja ti noću
svira dok ne usneš….
Ti znaš
da si me oduvijek
čekao..i zato me
zaustavi ...
(VITAE)
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Pjesme od blogerice E.T.<
